Plaketu grada Varaždina za dugogodišnji doprinos razvoju i promicanju varaždinskog obrtništva primio je obrtnik Krunoslav Mikulčić

Detalji

Kreirano: Utorak, 06 Prosinac 2022 16:06

Krunoslav Mikulčić, rođen je 19.7.1964. u Varaždinu. Osnovno obrazovanje stječe na II. Osnovnoj školi u Varaždinu. Upisuje Srednju medicinsku školu u Maruševcu, ispite polaže u Medicinskoj školi u Varaždinu te 1983. godine stječe stručnu spremu medicinski radnik općeg smjera.

Nakon završene srednje škole upisuje Agronomski fakultet u Zagrebu i odlazi na odsluženje vojnog roka  u trajanju od 12 mjeseci. Po dolasku iz vojske odlazi u Zagreb na studij.

Godine 1985. sklapa brak sa Snježanom Gigić iz Vinkovaca koja studira informatiku na FOI Varaždin. Napušta studij i čeka posao u bolnici na odjelu Hitne medicinske pomoći u Čakovcu. Usput radi razne poslove. Na prijedlog mlade supruge (čiji su roditelji i djed po ocu bili obrtnici već desetljećima, a i Krunoslavov tata je cijeli život radio kao obrtnik) da Krunoslav postane obrtnik i „sam svoj gazda“ rađa se ideja i prijedlog da Krunoslav uči za postolara. Ideja za ovom vrstom obrata je itekako imala svoju osnovu u dugogodišnjoj naklonosti i ljubavi Krunoslava prema izuzetno lijepim, kvalitetnim, skupim i finim cipelama koje je kupovao u Zagrebu kod privatnika koji su ručno izrađivali cipele. Naročitu naklonost ima prema prirodnoj koži kao materijalu.
Krunoslavu se ova ideja učinila privlačnom i izazovnom. Krunoslav (21 godina) i Snježana (20 godina) ozbiljno pristupaju stvaranju strategije i plana kako najbolje naučiti postolarski zanat? Poznato je „kakav majstor, takav šegrt“. Dakle, trebalo je doći do najboljeg majstora kod kojega bi Krunoslav učio zanat. Te davne 1985. godine u Varaždinu je bilo 8 postolarskih radiona, mi smo po nekoj osobnoj intuiciji odabrali gospodina postolara Vladimira Kordića u Pavlinskoj ulici.

Jednostavno smo došli u radionu, predstavili se i rekli svoje želje i namjere. Gospodin Kordić nas je saslušao i kao da je na prvu procijenio našu ozbiljnost i Kruninu zainteresiranost za taj posao te je odmah rekao: „Može, ako imaš volje naučit ću te postolarski zanat.“ Ostali smo u čudu, a onda je uslijedilo pitanje: „Kada mogu doći i početi učiti?“ Odgovor majstora je bio „Sada, odmah.“ Pružio mu je šircl, pokazao mali niski stolčić i počeli su prvi sati poduke …. „Ovako se drži penzl, ovako se maže lijepilo na đonove, pazi tu, pazi tamo ….“

Kruno je svaku riječ i naputak upijao kao spužva, u danima i mjesecima koji su uslijedili pokazao je izuzetnu volju, spretnost i talentiranost za ovu vrstu posla. Majstor je ubrzo rekao: „Kruno, izuzetno si talentiran za ovu vrstu posla, radiš s voljom i ljubavlju, samo tako nastavi.“
Nakon tri mjeseca rada kod majstora Kruno je dobio posao u Općoj bolnici Čakovec na odjelu Hitne medicinske pomoći. Sav zbunjen i pomalo razočaran sve je rekao majstoru i zamolio ga za savjet.

Gospodin Kordić je već tada bio iskusan majstor i mudar čovjek, rekao je kako se ništa ne treba brinuti, neka prihvati posao u bolnici, a kada god bude u mogućnosti neka i nadalje dolazi u radionu, uči i radi kao da se nije ništa dogodilo.

Nakon dvije godine učenja majstor je rekao kako je Krunoslav sve savladao i da je sada vrijeme za polaganje ispita te stjecanja diplome postolara i mogućnosti vođenja samostalne zanatske radnje. Krunoslav je na tadašnjoj Srednjoj strukovnoj školi XXXII. Divizije polagao nekoliko ispita razlike, a u firmi za izradu cipela i ortopedskih cipela Sloga polagao praktični dio ispita te je nakon svih zadovoljenih uvjeta dobio diplomu za samostalno vođenje zanatske radnje za popravak cipela i predmeta od kože.

Kada je majstor bio sasvim siguran i uvjeren kako je Krunoslav jako dobar i spretan postolar predložio mu je da u bolnici da otkaz i preuzme postolarsku radionu na Franjevačkom trgu jer se postojeća postolarska radiona zatvarala.
Krunoslav, iako premlad (24) bio je izuzetno hrabar i glavnoj sestri na Hitnoj pomoći gospođi Kolenić najavio je otkaz. Glavna sestra je ostala zatečena i u čudu. Nije željela izgubiti tako savjesnog i dobrog tehničara s  jedne strane, a s druge nije željela sputavati mladog čovjeka u čije se vještine odličnog popravljanja cipela i sama uvjerila. Predložila je mudro i izuzetno velikodušno rješenje: „Tri mjeseca nećemo otvoriti natječaj za vaše radno mjesto. Idite, otvorite obrt, pokušajte, probajte i vidjet ćete kako će vam sve skupa ići, hoćete li biti zadovoljni. Nakon tri mjeseca kada raspišemo natječaj nazvat ću vas i obavijestiti o natječaju, budete li htjeli natrag u bolnicu javite se i primit ćemo vas natrag, ne budete li željeli natrag primit ćemo nekoga drugog.“ 
Sestra Dragica Kolenić je uistinu bila prekrasna i velikodušna osoba, nakon tri mjeseca se javila kako je i prvobitno predložila, ponudila javljanje na natječaj i povratak u bolnicu, ali Krunoslav je već tada znao kako je samostalni posao postolara upravo ono što toliko voli, što mu se toliko sviđa i ispunjava ga. Mušterije su bile prezadovoljne njegovim radom, on je bio zadovoljan samim poslom i financijama kao materijalnim rezultatom svojega rada. Zahvalio je od srca glavnoj sestri Dragici Kolenić i rekao da se ne vraća u bolnicu.

Godinu dana je radio na adresi Franjevački trg 17. Oduvijek je imao poduzetnički duh i razmišljanje pa je tako  došao na ideju kako bi bilo lijepo da u robnoj kući Vama na Kapucinskom trgu postoji i usluga Express popravka cipela po uzoru na njemački lanac popravaka cipela u njemačkim robnim kućama Mister Minit.
Najavio se kod tadašnjeg direktora Vame i izložio mu svoje viđenje postolara u robnoj kući i idejni plan kako i gdje to sve realizirati. Gospodin se upravo dan ranije vratio iz Ljubljane gdje je imao prilike vidjeti u  robnoj kući postolara nakon čega se počeo baviti idejom kako bi takvo što moglo zaživjeti i u Varaždinu. U tom trenutku se pojavljuje Kruno sa svojim idejama i direktor s veseljem prihvaća prijedlog. Krunoslav je u robnoj kući Vama na stubištu prema podrumu tj. samoposluzi radio pune 22 godine. U Vami je ostao gotovo do samoga kraja njenoga postojanja, izašao je među zadnjima i tada gotovo ostao na ulici sa svojim alatima i strojevima.Obratio se za pomoć upravi Grada Varaždina, pokazali su veliki interes za daljnjim radom obrta postolara te su mu ponudili nekoliko lokacija u gradu gdje bi mogao nastaviti svoj obrt. Krunoslav je izabrao Gradsku tržnicu kao mjesto gdje mu se činilo da ima života i prosperiteta za budući rad. Na Gradskoj tržnici obrt posluje već punih 11 godina, lokacija je odlična, mušterije prezadovoljne jer dok obavljaju nabavu i kupnju njihova obuća se popravlja, izrađuju se ključevi ili oštre noževi.

Danas u gradu posluju svega tri postolara. Posla ima dosta, svi izuzetno cijene majstora, njegov predan, kvalitetan rad, ljubazno ophođenje s mušterijama i držanje dogovora. Osim mušterija iz grada i okolice rado dolaze i mušterije iz Zagreba i drugih gradova, iz drugih država, pa čak i sa drugih kontinenata. Svi odlaze izuzetno zadovoljni i uvijek se vraćaju.
Mediji su u nekoliko navrata također popratili rad postolara Krunoslava. Prije puno godina bio je gost na VTV u emisiji za djecu Kutionica gdje je pričao o svom zanatu i prezentirao popravak cipela. Regionalni tjednik je u dva navrata objavio članke o postolaru koji je iz medicine otišao u postolare i o postolaru koji popravlja cipele uz zvuke klasične glazbe i umjetničke slike francuskog slikara Claude Moneta.
Također je objavljen i u knjizi „Varaždinski plac nekad i danas“ autorice gospođe Željke Lukačević Dominko.Više puta u radionu dođu učiteljice s učenicima 2. razreda kada uče o zanimanjima ljudi te im Krunoslav prezentira zanimanje postolara. Ostvaruju lijepu komunikaciju i interakciju učenika s majstorom.

Danas u 35. godini kontinuiranog poslovanja obrta Krunoslav još uvijek s entuzijazmom, voljom i oduševljenjem popravlja cipele, smišlja najbolja rješenja, pridaje važnost funkcionalnosti i estetici s onim istim žarom i ljubavlju kao i na samom početku.

U duši još uvijek medicinski tehničar koji uvijek djeluje kada se ukaže potreba, u praksi najbolji postolar na svijetu, kod kuće najbolji otac i suprug.

Napisala Snježana Mikulčić-Gigić